„Ja sam ubeđen da ću umreti, a da nikad neću imati svoj krov nad glavom“
Bojan
Na ovaj način slikovito situaciju u kojoj se nalazi najveći broj istopolnih parova u Srbiji opisuje Bojan, mladić koji već 14 godina živi sa svojim partnerom Milanom.
Za ovih 14 godina živeli su u različitim stambenim oblicima – tajno u Milanovom stanu, sa cimerima u nečemu što sa nostalgijom zovu „kvir komunom”, potom samostalno… a sada žive u kući koja je pripadala Milanovom dedi. Prošli su mnogo toga, ali još uvek nisu uspeli da sebi stvore dom koji će obojica zvati svojim.
„Moja najveća želja je da imam svoj krov nad glavom. Ako se Milanu nešto desi, ja nemam garanciju da mogu da budem ovde, ponovo postajem podstanar, mogu ostati bez posla, para, doma. Mene ta situacija užasno plaši“, iskren je Bojan, koji sav novac štedi kako bi skupio za učešće za kredit. Ali taj dan mu deluje sve dalji i dalji zbog stalnog rasta cena nekretnina.
„Od kako je počeo rat u Ukrajini, cene neprestano rastu, a naša ušteđevina se u suštini smanjuje. Iako i ona raste, cene rastu mnogo brže, inflacija ti pojede ušteđevinu i stalno si u nekoj trci u kojoj ne možeš da dođeš do cilja.“, dodaje Bojan.
Ukoliko nemaju ušteđevinu, ili nasledstvo koje će prodati, jedina opcija za podizanje stambenog kredita biće hipoteka – a upravo tada za istopolne parove nastaje pravi pakao.
David i Nikola dugo žive zajedno, obojica su bili preduzetnici i frilenseri, sa stabilnim prihodima – ali po pravilima banke David nije bio kreditno sposoban, a Nikoli je hipoteka bila jedina opcija. Odlučili su se da zajedno kupe stan u Novom Sadu, pri čemu je David platio učešće, dok je Nikola podigao kredit – međutim, zbog hipoteke stan je morao biti uknjižen samo na Nikolino ime.
„Banka nas je tako uslovila, pričao sam sa agentkinjom i rekao da imam dečka i da kupujemo stan zajedno, ali mi je objasnila da sve mora biti na moje ime jer nam zajednica nije priznata“, dodaje Nikola. Tako je Davidov uloženi kapital ostao nevidljiv.
Iste probleme imaju istopolni parovi i u Bosni i Hercegovini.
Mihaela i njena partnerka su posle pet godina veze odlučile da kupe kuću u predgrađu Banjaluke.
„Gledale smo i stanove, ali cena stanova u Banjaluci je užasna. Tako smo shvatile da bi zapravo kuća negde u predgrađu, dalje od grada, bila najbolja opcija”, priča Mihaela.
Kada su konačno pronašle kuću iz snova, isprečila se papirologija. Prvi problem je bilo to što objekat nije bio legalizovan, a potom – hipoteka.
„Zbog toga što istopolna partnerstva nisu legalizovana, bilo je nemoguće da obe budemo upisane kao vlasnice. Moj prvobitni plan je bio da, nakon što se srede svi ti papiri i zvanično kuća pređe u moje vlasništvo, da odemo kod notara i da upišem nju kao suvlasnika kuće. Međutim, tu počinje čitava zavrzlama, zato što je kuća pod hipotekom i vlasništvo se ne sme menjati, zato što smo trenutno banka i ja suvlasnici”, objašnjava Mihaela.
U praksi, to znači da njih dve moraju da sačekaju da prođe 15 godina, da kredit bude otplaćen, kako bi Mihaela mogla slobodno da raspolaže sa imovinom i prepiše partnerki njen deo. Da im je zajednica registrovana, ova bi se nekretnina smatrala imovinom stečenom u braku – i automatski bi obe partnerke imale jednaka prava i jednak udeo u vlasništvu.
Upravo na ovaj način rešen je status istopolnih zajednica u Crnoj Gori, koja je nakon decenijske aktivističke borbe, 2020. godine postala prva zemlja na zapadnom Balkanu koja je usvojila zakon o životnom partnerstvu lica istog pola.
„Istopolni parovi koji stupe u životno partnerstvo stiču pravo na izdržavanje, nasleđivanje zajedničke imovine i penzije, posete partnera u bolnicama i zatvorima, kao i u sistemu socijalne zaštite i zdravstvenog osiguranja”, objašnjava Staša Baštrica, izvršna direktorka organizacije Queer Montenegro i naglašava da se prilikom apliciranja za kredit u bankama u Crnoj Gori može navesti da su osobe u registrovanom životnom partnerstvu, što ih potpuno izjednačava u pravima i obavezama sa bračnim parovima. Na taj način istopolni parovi imaju pravo na zajednički stečenu imovinu u toku životnog partnerstva, kao i pravo nasleđivanja u slučaju smrti jednog partnera.
Bez prava na nasledstvo
Nemogućnost nasleđivanja predstavlja najveći strah istopolnim porodicama u zemljama koje nemaju zakonom regulisan status ovih zajednica.
„Svi mi koji smo u istopolnim partnerstvima razmišljamo na duže staze, ali niko od nas ne razmišlja o tome šta u slučaju smrti”, napominje Jelena Vasiljević, izvršna direktorka organizacije Rainbow Ignite i napominje da u Srbiji u slučaju smrti pravo da preminulu osobu identifikuje i sahrani ima samo primarna porodica. Istopolni partner je iz procesa potpuno isključen.
Upravo ovo se desilo Mariji*, čija je supruga Jelena*, sa kojom je bila u vezi duže od sedam godina, poginula u saobraćajnoj nesreći. Porodica, sa kojom nije bila u kontaktu, Jelenu je sahranila na groblju u rodnom mestu, koje je odavno napustila, a Marija i njeni bliski prijatelji nisu ni dobili informaciju o vremenu sahrane.
Ovaj par nije imao zajedničke nekretnine, ali jesu bankovne račune na kojima su obe imale ovlašćenja i na kojima je bila zajednička ušteđevina. Samo dan nakon Jelenine smrti, račun u banci koji je bio na njeno ime bio je ispražnjen.
„Neposredno pre te cele situacije ja sam veću svotu eura njoj prebacila sa svog računa i dan nakon što je ona stradala celokupan iznos je bio skinut u tom istom malom mestu odakle je ona. Znači, u momentu smrti jedne osobe, njeni roditelji su bez problema narednog dana pokupili svu ušteđevinu sa računa”, priča Marija.
Pravo nasleđivanja, koje se kod heteroseksualnih porodica rešava po automatizmu i po službenoj dužnosti, istopolni parovi mogu da ostvare samo dugoročnim planiranjem, uz mnogo papira i kroz skupe procedure. Najčešći put je pisanje testamenta, ili potpisivanje ugovora o doživotnom izdržavanju. Međutim, i to ima svoja ograničenja.
„U slučaju testamenta postoji pravo na nužni deo za zakonske naslednike, koji mogu osporavati deo imovine. Heteroseksualni vanbračni partneri takođe nemaju pravo na zakonsko nasleđivanje, i to je pitanje koje država mora da reši – da izjednači bračne i vanbračne zajednice, a potom da istopolnim zajednicama da status vanbračne zajednice”, kaže Milena Vasić, pravnica komiteta za ljudska prava YUCOM.
Ovo je još jedna sličnost između Srbije i Bosne i Hercegovine.
Filip Novakovic, pravnik iz Banjaluke objašnja da partner može da bude naslednik isključivo na osnovu testamenta, a u odsustvu testamenta ne postoji zakonski osnov da partner nasledi partnera, jer partner nema status zakonskog naslednika prema važećem naslednom pravu.
„Čak i da partner svog partnera odredi kao testamentarnog naslednika, njegovi zakonski naslednici mogu se pobuniti, mogu osporavati taj testament u parnici i na taj način ili osporiti prava testamentarnog naslednika ili za sebe osigurati nužni nasledni deo koji iznosi jednu trećinu od onoga što bi po zakonu nasledili”, objašnjava Novaković,
Jedini način da imovina bude izuzeta iz nasleđivanja jeste potpisivanje ugovora o doživotnom izdržavanju. Tada se imovina predviđena ugovorom izuzima iz nasledstva, a zakonski naslednici nemaju pravni osnov da traže tu imovinu, osim ako sudski ne ospore ugovor, što se retko dešava. Ovaj pravni osnov na identičan način funkcioniše i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini.
„Zakoni o nasleđivanju prepoznaju Ugovor o doživotnom izdržavanju i testament kao vid pravne zaštite za sve građane BiH, uključujući i istopolne partnere. U tom smislu, trenutno ne postoji smetnja da istopolni partneri sklope ovakav ugovor ili kreiraju testament koji bi ih zaštitio u oblasti nasleđivanja imovine. S druge strane, ne postoji nikakva mogućnost da istopolni partneri dobiju poreske olakšice, beneficijie iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i socijalne zaštite pod jednakim uslovima kao bračni ili vanbračni heteroseksualni parovi i to predstavlja sistemsku diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije”, objasnio je Amil Brković iz Sarajevskog otvorenog centra.
Ovo znači da će osoba kojoj je partner preminuo po ugovoru o doživotnom izdržavanju morati da plati porez na stečenu imovinu, koji u Srbiji iznosi 2,5% od procenjene vrednosti imovine. Istopolni partner će tako na stan u vrednosti od 100.000 evra platiti 2500 evra poreza, dok će heteroseksualni partner biti oslobođen poreza.
Dete ovde ne postoji
Situacija se dodatno komplikuje kada u porodici postoje deca.
Jelisaveta je stupila u brak sa svojom partnerkom u Švedskoj i u braku su dobile sina. Njena partnerka je biološka majka deteta, a u švedskim papirima obe su navedene kao roditeljke deteta. Međutim, u Srbiji, dečak je pravno nevidljiv.
„U postupku za upis u matičnu knjigu rođenih, ja sam tražila priznavanje roditeljstva, kako bi moj sin mogao da postane srpski državljanin. Postoji problem zato što kod nas u formularima još uvek postoji otac i majka, a ne roditelj 1 i roditelj 2, i tu su bile najrazličitije ideje kako da to prevaziđemo – kako sad mene da vode, da li kao oca ili kao majku. Na kraju, zbog jednog obrasca koji ja ne mogu da popunim, on nikad nije dobio priliku da postane srpski državljanin”, priča Jelisaveta.
Zbog toga što je njegova veza sa majkom pravno nepoznata, dečak nema čitav niz prava u Srbiji, uključujući i to da jednog dana nasledi imovinu svoje majke.
„Ja imam testament koji sam radila sa advokatom, koji je zapravo vrlo komplikovan. Moja ideja je bila da nađem način da sutra, ako se meni nešto desi, ono što ja imam dođe do sina. Jako je teško, jer on ne postoji ovde.”, kaže Jelisaveta i objašnjava da je jedini način bio da sve ostavi svojoj partnerki, koju bi onda njihov sin nasledio. Međutim, dodatna problematika je u tome što su se ona i partnerka u međuvremenu rastale, tako da je u nedostatku sistemskog rešenja sve ostalo na nivou njihovog dogovora i međusobnog odnosa.
„Ja zapravo moram da ostavim svoju imovinu njegovoj majci, sa kojom više nisam ni u kakvoj emotivnoj relaciji, jer mi je ona najveća garancija da će, kada on napuni 18 godina, to preći na njega, jer mu je ona biološka majka. Taj deo je bio težak, zato što je, u stvari, jedina moja garancija ona.”, dodaje Jelisaveta.
U zakonodavstvu kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, deca iz istopolnih zajednica potpuno su pravno nevidljiva. U ovim situacijama, više se ne radi samo o pravu istopolnih parova da samostalno određuju zajednički život, već o pravu na dobrobit deteta, smatra pravnica Milena Vasić.
„Mi jako često imamo situaciju povrede prava deteta u slučajevima istopolnih partnerstava zato što se potpuno zanemaruje taj aspekt da to dete, formalno-pravno, kod nas nema priznata dva roditelja, a živi sa dva roditelja i ima porodičnu vezu sa dva roditelja. I samim tim bi roditelj sa kojim dete ne živi, u slučaju da dođe do raskida partnerske zajednice, trebalo da ima neka prava i obaveze u odnosu sa tim detetom. Odnosno, dete bi trebalo da ima prava u odnosu na tog roditelja”, kaže Vasić i podvlači da se radi o diskriminaciji deteta.
„U praksi, ako ste heteroseksualni partneri i jedan partner ima dete, drugi može da usvoji to dete i postane zakonski roditelj. Isto bi trebalo da važi i za istopolne partnere. U slučaju smrti jednog partnera, drugi nema pravo na starateljstvo nad detetom niti pravo na nasleđivanje. To su ozbiljni problemi. Evropski sud za ljudska prava u brojnim presudama polazi od člana 8 Evropske konvencije – prava na privatni i porodični život – i gotovo uvek odlučuje u korist deteta”, objašnjava Vasić.
Ovaj problem prepoznaju pravnici i aktivisti i u pravnoj praksi Bosne i Hercegovine.
„Sarajevski otvoreni centar je kroz strateške predmete svedočio situaciji da osoba ne može da zakonski nasledi preminulu životnu partnerku i da takva situacija direktno utiče na egzistencijske potrebe naslednice, kao i situaciji da se dete istopolnog para koji živi u inostranstvu, a od kojih je biološki roditelj deteta državljanka BiH, ne može dobiti BiH državljanstvo samo zbog toga što su mu roditelji lica istog pola”, kaže Amil Brković.
Situacija da ne može da registruje svoje biološko dete, rođeno u istopolnom braku, desila se i Ani, koja je dete rodila u Švajcarskoj. Problem pred našim institucijama nastaje zato što su obe partnerke upisane u izvodu deteta kao roditeljke.
„To je meni napravilo neverovatan problem sa srpskim vlastima, jer sam htela da dete, kao moje biološko dete, dobije srpski pasoš. Oni su rekli: „Nema šanse, zato što u izvodu iz matične knjige stoji ime obe roditeljke.“ Ja sam rekla: „Pa dobro, stavite samo moje ime. Ja sam biološka majka i to mogu da dokažem.“ Ali rekli su da ni to ne može. Tako da srpski pasoš dete ne može da dobije”, priča Ana, i dodaje da joj je predloženo da to reši na način koji smatra lažiranjem dokumenata.
„Ambasada je predložila da prvo izvadim izvod iz matične knjige sa samo mojim imenom, pa da onda, kasnije, izvadim izvod sa obe roditeljke – ali nisam želela da rizikujem: dete je naše i ima prava, i s njene i s moje strane. U Švajcarskoj je sve automatski: imali smo sve papire, dete se rodilo, izvod iz matične knjige je stigao za tri dana na kućnu adresu. Nije bilo moguće falsifikovati dokument – bilo bi to lažiranje dokumenta”, dodaje Ana.
Ovaj slučaj je čist primer diskriminacije i ne postoji osnov da se detetu ne omogući da ostvari svoja prava u Srbiji, smatra pravnica Milena Vasić.
„Ona ima pravo da prijavi dete, bez obzira što je dete iz istopolnog braka. Taj brak možda neće biti priznat pred našim organima, ali to ne utiče na njeno roditeljsko pravo i pravo deteta da bude upisano u matične knjige i dobije državljanstvo“, objašnjava Vasić i dodaje da postoji mogućnost da je u pitanju neznanje, a ne maliciozna namera, s obzirom na to da nije bilo takvih slučajeva ranije – te da je važno da se taj slučaj istera do kraja i pred drugim organima.
Zajedničko roditeljstvo je oblast koja nije regulisana ni zakonom donetim u Crnoj Gori. Bio je ovo, objašnjava Staša Baštrica, kompromis na koji su aktivisti morali da pristanu da bi se zakon usvojio.
„Istopolni parovi u Crnoj Gori, po ovom zakonu, nemaju pravo na zajedničko usvajanje dece, i zakon ne prepoznaje pravo na zajedničko roditeljstvo. Takođe, istopolni parovi nemaju adekvatan pristup medicinski potpomognutoj oplodnji na način na koji je to sistemski uređeno za heteroseksualne parove”, objašnjava Baštrica i dodaje da Queer Montenegro ima informacije da u Crnoj Gori postoje parovi koji zajednički podižu decu, ali su i u Crnoj Gori ta deca pravno nevidljiva.
Važno je da bude jedan zakon, a ne prava „na mala vrata”
Donošenje zakona koji će omogućiti pravnu vidljivost istopolnog roditeljstva jedan je od strateških ciljeva aktivista u Crnoj Gori, dok u ostalim zemljama zapadnog Balkana borba za usvajanje zakona o istopolnim zajednicama tek predstoji. Baštrica naglašava da je, uz borbu za zakon, važno raditi i na menjanju društvene svesti, u suprotnom – zakon će ostati mrtvo slovo na papiru.
„Prema dostupnim informacijama koje imamo, mnogi parovi i dalje nisu spremni na ovaj korak ili se ne osećaju dovoljno slobodno i bezbedno, zbog visokog stepena homofobije. Osobe koje su u istopolnim zajednicama i dalje ulažu ogromne napore da prikriju svoju seksualnu orijentaciju, zbog straha od gubitka posla, odbacivanja porodice, verbalnog i fizičkog nasilja, zbog čega se odlučuju da ne koriste ovaj zakon”, smatra Baštrica.
Da je strah od autovanja još uvek jako prisutan u Crnoj Gori pokazuje i to što nijedan par koji je sklopio istopolno partnerstvo nije bio spreman da govori za medije o svom iskustvu, čak ni uz garantovanu zaštitu identiteta. Aspekt zaštite privatnosti partnera važan je i prilikom pisanja samog zakona. Sklapanje braka, naglašava Baštrica, podrazumeva institucionalno autovanje, ali ne i javno autovanje celom društvu, jer je ta informacija zaštićena zakonom o zaštiti podataka o ličnosti.
„Međutim, problem nastaje kada partneri pokušaju da iskoriste svoja zakonska prava – poresku olakšicu, pravo na bolovanje radi nege bolesnog partnera, ili zajednički stambeni kredit. Taj papir iz registra mora se odneti nadležnoj službi, u banci ili domu zdravlja. Ljudi su svesni da je Crna Gora mala sredina i da svako svakoga zna, i onda se stiče percepcija da će vrlo lako svi vrlo brzo da saznaju seksualnu orijentaciju ili činjenicu da su stupili u životno partnerstvo sa osobom istog pola”, zaključuje Baštrica.
Kako bi ostvarivanje prava bilo olakšano, a privatnost što više zaštićena, prema iskustvu iz Crne Gore neophodno je da se donese krovni zakon, a ne pojedinačni zakonski akti.
„Mnogo je efikasnije primenjivati zakon kroz jedan poseban zakon, u ovom slučaju lex specialis, nego da se pitanje životnih partnerstava rasparčava na gomilu drugih zakona, jer pre svega tako se ne definiše ni brak”, zaključuje Baštrica.
Sa tim je saglasna i pravnica Milena Vasić, koja je učestvovala u javnoj raspravi kada je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, na čijem čelu je tada bila Gordana Čomić kao ministarka, izradilo tekst zakona.
„Neophodan je jedan krovni zakon. Pre svega iz razloga poštovanja, jer ti ljudi godinama trpe sistemsku diskriminaciju. Država im duguje poseban zakon koji će priznati njihovo postojanje i urediti njihove odnose. Drugo, taj zakon bi trebalo da sadrži opštu odredbu da se njegova pravila primenjuju i na druge zakone koji uređuju prava vanbračnih partnera. U suprotnom, morali biste da menjate veliki broj pojedinačnih propisa, što je izuzetno složen posao. Važno je da to bude jedan zakon, jasno imenovan, a ne da se prava uvode „na mala vrata“.”, naglašava Vasić.
U Srbiji ovaj zakon stoji u fioci od kako je predsednik Aleksandar Vučić izjavio da neće potpisati zakon, čak i ako ga Skupština bude usvojila. Odlukom jednog čoveka, prava velikog broja građana, stopirana su.
U Bosni i Hercegovini zakon je još uvek samo u naznakama. Prema informacijama Sarajevskog otvorenog centra, jedino je u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) pokrenut postupak za izradu Lex Specialis Zakona o životnim zajednicama osoba istog spola u FBiH i to prema odluci Vlade FBiH iz juna 2025. godine.
„Radna grupa je otpočela s radom u oktobru 2025. godine i do ovog trenutka rad na izradi Zakona nije okončan tako da je nezahvalno govoriti o samom sadržaju prednacrta zakona dok on ne bude finaliziran”, ističe Amil Brković. Međutim, čak i da se ovaj nacrt usvoji, to neće rešiti probleme svih istopolnih zajednica u Bosni i Hercegovini, jer svaki entitet donosi sopstvene zakone.
„Pitanje regulisanja zaštite porodičnog života istopolnih partnera je u nadležnostiti entiteta i Brčko distrikta BiH kao posebne administrativne jedinice. U tom smislu, ukoliko bi se, hipotetički gledano, usvojio zakon koji reguliše oblast istopolnih partnerstava samo u jednom entitetu unutar BiH, a objektivno je najizglednije da će se to prvo desiti u FBiH, takva situacija bi mogla prouzrokovati pravnu nesigurnost za istopolne parove koji npr. žive u Istočnom Sarajevu – entitet Republika Srpska, a sklope istopolno partnerstvo u Sarajevu (entitet FBiH) ili bilo kojim drugim gradovima. Ovakve situacije u praksi uopšte nisu nerealne da se dese jer npr. jako mnogo ljudi radi u Sarajevu, a živi u Istočnom Sarajevu”, objašnjava Brković i zaključuje da ovakve situacije ne bi bile kompatibilne s ustavnim okvirom BiH jer direktno doprinose pravnoj nesigurnosti.
„Moramo biti oprezni sa potencijalnim spekulacijama jer ne znamo koji će obim prava da obuhvati registrovana istopolna zajednica u Federaciji, taj nacrt zakona još uvek nije objavljen, koliko sam ja upoznat. Ali, hipotetički, ako bi imali određene povlastice da podignu kredit u Federaciji Bosne i Hercegovine na kupljenu nekretninu u Federaciji Bosne i Hercegovine, to bi se odnosilo isključivo na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a ne na Republiku Srpsku”, dodaje pravnik Filip Novaković.
U Srbiji zakon u fioci, a u Bosni i Hercegovini će možda važiti u jednom delu grada – a u drugom ne. U međuvremenu, više ne tako mali broj istopolnih parova i njihova deca žive u institucionalnom limbu – neprepoznati i obespravljeni. Sva prava koja su heteroseksualnim parovima podrazumevajuća, njima su neostvariva, ili moguća uz veliki broj papira i visoke takse, pri čemu pravna sigurnost postaje klasna privilegija.
U tekstu su izmenjena imena* sagovornika i sagovornica, radi zaštite identiteta. Prava imena intervjuisanih osoba poznata su autoru.
Autor: Nemanja Marinović
Saradnice u istraživanju: Marina Nenadović i Teodora Šulj
