Tri godine od napada u Banjaluci: noć u kojoj je sve „kuhalo”

Bio je 18. mart 2023. godine.
Grupa od petnaestak članova kvir zajednice i njihovih prijatelja okupila se na neformalnom druženju u prostoru jedne organizacije. Mesto okupljanja znali su samo pristuni. I jedan pripadnik policije.
A onda su došli navijači.

18. mart u Banjaluci nije počeo nasiljem. Počeo je strahom koji se danima taložio. U javnom prostoru dominirale su poruke o „odbrani vrednosti“, dok su mediji bliski vlastima širili narativ da u Banjaluku dolazi Povorka ponosa. Nije dolazila. Ali atmosfera je već bila zapaljena.

Tih dana se već protestvovalo zbog najavljene kriminalizacije klevete. Aktivisti i novinari su prijavljivali pretnje, incidente, oštećivali su im imovinu. Na ulicama su se pojavljivali grafiti i stikeri koji pozivaju na nasilje. Na Osmomartovskom protestu devojci je oteta LGBTIQ+ zastava. Grad je, kako će kasnije reći jedna od sagovornica, „kuhao“.

U takvom ambijentu, organizacioni odbor Bh. povorke ponosa planirao je niz događaja – projekciju filma, razgovor, druženje. Ništa što već godinama nije organizovano u i što bi bilo izuzetak. A onda je, manje od 24 sata pre početka, stigla zabrana. Policija je saopštila da ne može garantovati sigurnost.

Tog trenutka javni deo priče je završen. Ali privatni – tek je počinjao.

Aktivisti su se privatno okupili u prostoru jedne organizacije na sasvim drugom delu grada od onog gde je planiran otkazani događaj.

„Okupljamo se, ulazimo u dogovorene prostorije. sjedamo i ubrzo zvoni  zvono. Jedna osoba otvara vrata, vraća se i govori – policija je tu, kažu da će nas neko napasti, da izađemo. I mi izlazimo. U panici. Policajci nam govore da idemo odakle smo došli. Ja im govorim ja sam iz Banjaluke, ja nemam gdje. On me gleda i kaže da me ne može zaštititi. Tri puta.”, seća se ove noći novinarka i aktivistkinja Melani Isović. Policija ubrzo odlazi, a upravo u tom trenutku stižu „momci u crnom”, sa kapuljačama na glavama i salvom uvreda na račun prisutnih. Počinje guranje, udaranje i maltretiranje.

„Gotovo odmah, rekla bih u roku od tridesetak sekundi, iza ugla se pojavila grupa od oko trideset do četrdeset huligana.“, priseća se te večeri aktivistkinja Dina Bajrektarević: „Bili su organizovani i očigledno su znali gdje dolaze”.

„Trčimo, svako na svoju stranu. Oni viču da idemo iz Banjaluke, da ovo nije naš grad”, priseća se Melani. Međutim, Banjaluka jeste bila i njen grad. Grad u kome je rođena, prohodala, u čijim se igralištima igrala, grad u kome žive njeni najmiliji. Grad koji je u pola noći morala da napusti.

„U jedan iza ponoći, sa kolegicom, idem kući da se spakujem. Imala sam dvadeset minuta da pokupim stvari i da kažem tati da idem, da ne znam gdje i na koliko dugo. To mi je bilo najteže. Prošla je tek godina od kako mi je mama umrla. I gledam njega, njegov strah… to me je slomilo”, seća se Melani tog, za nju, najtežeg trenutka.

Sam napad je, po Melaninom sećanju, trajao kratko, ali je ostavio duboke traume. Ono što je aktiviste spasilo nije bila policija, koja se nalazila u neposrednoj blizini, već trezvenost.

„Mislim da nas je spasila kolegica koja je stala ispred nas. Starija žena, smirena. Kao da su se zbunili kad su je vidjeli. Kao da im nije odgovarala slika koju su imali u glavi. Sve je trajalo kratko, ali nama je to bilo kao vječnost”, dodaje Melani, kojoj je u tom trenutku jedino bilo važno gde su joj prijatelji: „Kad su napadači otišli, vratili smo se u prostorije organizacije. Nismo svi bili na okupu i to je bilo najgore – ne znaš gdje su ti ljudi, jesu li dobro, je li im se nešto desilo, jesu li živi?”

Tek tada dolazi policija. Umesto hapšenja napadača, u stanicu odvode aktiviste. Usledilo je višesatno ispitivanje žrtava, dok je tridesetak napadača praktično nestalo u mraku, u noći u kojoj niko nije ni pokušao da ih procesuira.

NAPAD U SARADNJI SA POLICIJOM?

„Ono što stalno ponavljam, a što sam rekla i policiji u svojoj izjavi, jeste da niko van našeg kruga, osim jednog policajca, nije znao gdje idemo”, naglašava Dina. Kao i njene prijateljice, tvrdi da je jedino policija imala informacije o njihovom kretanju, kao i da će se te večeri okupiti na lokaciji na kojoj su napadnuti.

„Dio ekipe koji nije iz Banjaluke spavao je u hostelu, policajac je iz policijskog vozila zaustavio kolegu ispred hostela i pitao ga je gdje ćemo poslije. On mu je, naivno mu potpuno vjerujući, rekao”, potvrđuje i Melani.

U pitanju je bio jedan od članova organizacionog odbora Bh povorke ponosa: „To je bio jedini izvor iz kojeg je iko osim nas samih znao gdje smo”, potvrđuje Vanja Šunjić, aktivistkinja Bh povorke.

Ono što takođe budi sumnju aktivista da su napadači sarađivali sa policijom jeste policijsko postupanje na licu mesta. Nakon što su naredili aktivistima da napuste prostor, kako aktivisti svedoče, nije bilo nikakve dodatne intervencije niti pokušaja da se prostor osigura ili da se spriječi potencijalni napad.

„Ono što je posebno uznemirujuće jeste da se policija pojavila tek nakon što su huligani napustili prostor. U tom trenutku odjednom se pojavilo šest ili sedam policijskih vozila”, naglašava Dina, dok Melani napominje i da su se u toku napada dva policijska auta nalazila na nekih 300 metara: „Mogli su sve vidjeti. I ništa”.

I kasnije ispitivanje u policiji aktivistkinje opisuju kao u najmanju ruku „neadekvatno”.

„Svi smo prebačeni u policijsku stanicu gdje se prema nama nehumano postupalo i insistiralo da dajemo izjave bez prisustva advokata, na šta nismo pristali”, napominje Vanja.

„U policijskoj stanici smo satima sjedili praktično po saksijama, jer smo imali samo dvije stolice koje nam je jedan policajac donio iz svoje kancelarije”, dodaje Dina i napominje da ih je nakon saslušanja policija pod pratnjom odvezla u Sarajevo, bez obzira na to što većina aktivista uopšte ne dolazi iz Sarajeva.

„U međuvremenu su razlupani DKC „Incel“ i BASOC u Banjaluci, dva alternativna mjesta u kojima se okupljala LGBTIQ+ zajednica”, napominje Vanja.

I pored toga što aktivisti insistiranju na rasvetljavanju potencijalne umešanosti policije u ovaj napad, zvaničan sudski epilog još uvek se nije dogodio i nikakva odgovornost policije, ili pojedinaca u okviru policije, nije potvrđena.

POLITIČKE ELITE ODIGRALE ULOGU U NAPADU

U danima koji su prethodili napadu, nasilje nije bilo samo pretnja koja dolazi „odozdo“. Sagovornice ukazuju da je atmosfera sistematski građena – kroz političke poruke, medijske narative i organizovane kampanje koje su LGBTIQ+ zajednicu predstavljale kao pretnju.

Vanja otvoreno imenuje aktere: „Milorad Dodik, tada predsjednik Republike Srpske, Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, Milan Savanović, poslanik Narodne skupštine Republike Srpske iz „Za pravdu i red – lista Nebojše Vukanovića”, novinar Danijel Simić… su samo neka od imena koja su učestvovala u javnom linču, dezinformisanju javnosti i stvaranju atmosfere koja je kulminirala 18. marta naveče.“.

Pored pojedinaca, ističe i širi društveni okvir: „Tu je bilo i 11 nevladinih organizacija koje su potpisale peticiju protiv dolaska Bh. povorke ponosa u Banjaluku. Ova peticija etablirala je antirodne pokrete u Republici Srpskoj i to je meni najopasnija stvar cijele priče, jer sada imate čitavu najezdu organizacija koje se pod krinkom borbe za tradiciju, srpsko jedinstvo, pomoć Rusiji… finansiraju iz javnih budžeta RS-a i ugnjetavaju LGBTIQ+ osobe, žene, izbjeglice i sve ostale koji su marginalizovani”.

Da atmosfera koja je dovela do napada nije nastala spontano na ulici slaže se i Dina. „Ona je proizvedena političkom retorikom koja je danima stvarala moralnu paniku i crtala metu na čelu kvir ljudi. U tom smislu odgovornost snose političari koji su takvu klimu aktivno proizvodili, među njima i Milorad Dodik i Draško Stanivuković”.

Za naše sagovornice, retorika Dodika i Stanivukovića je gotovo identična.

„Iako se često predstavljaju kao političari različitih političkih opcija, kada je riječ o LGBTIQ pravima njihova retorika se gotovo potpuno poklopila. To samo pokazuje koliko je homofobija u našem političkom prostoru postala najjeftiniji i najlakši alat za prikupljanje političkih poena. Stanivuković već godinama radikalizuje svoj diskurs kroz promociju rigidnih tradicionalnih, patrijarhalnih i vjerskih ideologija, dok Dodik otvoreno koristi nacionalizam i politiku neprijatelja”, smatra Dina i napominje da je najjasniji primer te strategije bila Stanivukovićeva parola „Može u Sarajevu, a ovdje ne može”.

„Ta rečenica nije bila samo odbacivanje LGBTIQ prava, nego je nosila i snažan nacionalistički podtekst. Važno je stalno ponavljati da tog dana nismo bili napadnuti samo zato što smo kvir, nego i zato što se u političkom diskursu u Republici Srpskoj često stvara slika da je sve što dolazi iz Federacije BiH prijetnja za srpski narod. Ona je istovremeno bila i pokušaj da se kvir ljudi predstave kao nešto „tuđe“, kao nešto što dolazi iz Federacije BiH i navodno prijeti Republici Srpskoj”, podvlači Dina.

Kao novinarka, Melani primećuje još jedan mehanizam koji su se politički akteri i njima bliski mediji služili tih dana: „Primjetna je bila retorika minimiziranja nasilja ili prebacivanja odgovornosti, gdje se pažnja skretala sa samih napada na pitanje „provokacije” ili „neprimjerenosti” javnog djelovanja aktivista. Ovakav diskurs može indirektno legitimizirati netrpeljivost i otežati stvaranje sigurnog prostora za LGBTI osobe”, smatra Melani.

Ova kombinacija anti-LGBTI propagande i nacionalizma stvorila je, smatraju naše sagovornice, savršenu podlogu za nasilje.

EPILOG: Dodik osuđen za diskriminaciju LGBTIQ osoba

Kada je u pitanju potencijalna saradnja policije i napadača, epiloga nema, ali kada je u pitanju govor mržnje Milorada Dodika – jedna presuda je već doneta. U korist aktivista.

Kako je potvrdio Sarajevski otvoreni centar, Osnovni sud u Banjaluci prvostepenom presudom utvrdio je da je Milorad Dodik diskriminisao LGBT populaciju u vreme ovog napada.

Kako portal Buka podseća, Dodik je između ostalog izjavio: „Svim aktivistima te grupacije treba zabraniti pristup školama da propagiraju takve stvari, da se iz udžbenika izbaci sadržaj te vrste, a čak i da pokušamo da vidimo kako kroz mreže da to regulišemo jer je sve ekspanzivnije prisustvo takvih sadržaja i ja mislim da to zagađuje javni prostor, društveni prostor i ja mislim da to treba eliminisati.”. Takođe je izjavio: „Ja i dalje ostajem protiv tih ljudi, odnosno protiv onog što propagiraju, nemam ništa protiv tih ljudi, oni su slobodni da u svom privatnom životu upražnjavaju šta hoće, tužite me nikakav problem nije” i „Imate mjesta, ostrva po svijetu gdje je to normalnost, izvolite, pređite živite tamo”.

„Na jednom ličnom nivou postoji određena doza ironije u svemu tome. U jednom od svojih govora, koji je bio prilično uvredljiv, rekao je „tužite me, nikakav problem nije“. I evo, tužili smo. I prvi korak smo dobili”, kaže Dina komentarišući presudu. Za nju, presuda je važna jer šalje poruku da „niko ne bi trebao biti iznad zakona, bez obzira na političku moć ili funkciju koju obavlja”.

Iako ima isti stav o značaju presude, za Vanju ona „znači jako mnogo, ali sa druge strane ne znači ništa”.

„Strah, bol i diskriminaciju koju smo tada doživjeli, te traume koje su ostale, malo šta retroaktivno može minimizirati. Ja ni do dan danas nisam otišla niti na jednu utakmicu. Živim u neposrednoj blizini stadiona u Sarajevu i dan kada igra Željo za mene, nekolicinu mojih prijatelja i naše pse koji su bili tu noć sa nama, je dan kada ne izlazimo iz kuće”, iskrena je Vanja.

Ona napominje i da se radi samo o prvostepenoj presudi, koja još uvek nije pravosnažna, a da je zanimljiv trenutak njenog donošenja, jer kreće predizborna kampanja.

„Postavlja se pitanje zašto baš sada i da li će ova presuda biti predmet bilo kakvog sticanja jeftinih političkih poena, ponovo na račun oštećenih i marginalizovanih. Važno je naglasiti da je i napad na Bh. povorku ponosa bio poprilično politički instruisan, desio se u trenutku kada se u Narodnoj skupštiti RS-a raspravljalo o dva sporna zakona – onom o zaštiti od klevete, koji je imao intenciju da uništi slobodne medije, te takozvanom zakonu o stranim plaćenicima, čija namjera je bila uništavanje civilnog sektora koji ne djeluje u skladu sa gore navedenim vrijednostima i principima”, napominje Vanja i dodaje da je indikativno to što pre 2023. godine, kao i kasnije, 2025. godine, nije bilo problema kada je kolektiv Bh Povorke ponosa bio u Banjaluci.

Kakav god bio dalji tok dešavanja, ovde se aktivistička borba ne završava.

„Ova presuda je podsjetnik koliko je borba i dalje potrebna. Društvena klima se ne mijenja jednom sudskom odlukom, ali ona može biti važan korak ka odgovornijem javnom prostoru u kojem će se mržnja i diskriminacija sve manje tolerisati”, zaključuje Melani.