Aktivistkinja Nevena Tarlanović posvetila je više od decenije borbi za prava marginalizovanih grupa, sa posebnim fokusom na osobe sa invaliditetom i LGBT+ zajednicu. Njena priča počinje 2016. godine kada osniva organizaciju Uniquely Abled koja se bavi problemima i potrebama mladih sa invaliditetom. Ipak, njeno angažovanje u aktivizmu datira još od 2010. godine, kada je volonterski radila u Gay-Str8 alijansi i učestvovala u organizaciji Beograd Prajda.
„Dosta humanitarnih akcija manjeg kapaciteta i obima sam radila u međuvremenu za različite marginalizovane grupe u društvu. Svaki pomak, pa makar i mravljim koracima, u oblasti prava osoba sa invaliditetom je izuzetno bitan u ovoj zemlji.“, kaže Nevena.
Njena iskustva kroz godine su raznolika, ali ona posebno ističe rad na Beograd Prajdu 2010. i brojne projekte za osobe sa invaliditetom u saradnji sa ministarstvom i sekretarijatom za socijalna pitanja. „Srbija jeste ratifikovala međunarodnu konvenciju za osobe sa invaliditetom, ali je, naravno, ne primenjuje,“ dodaje ona.
Kada je reč o pristupačnosti javnih prostora, Nevena je jasna: „Samo ću reći – poslednjih deset godina, kad god sam imala priliku da pričam o pristupačnosti u medijima, ponavljala sam iste probleme kao pokvarena ploča. Konkretno, Beograd u kom živim, radim i studiram je moj neprijatelj svakog dana dok se krećem sa hodalicom.“
U svojoj karijeri borila se i na međunarodnom nivou – nekoliko meseci provela je u Sloveniji, gde je doživela potpuno drugačiju situaciju: „Ljubljana je apsolutno pristupačna, nema mesta poređenju. Tamo nisam morala da pravim strategije kako da stignem do centra, dok u Beogradu pravim ratni plan.“
Nevena primećuje i promene u LGBT+ zajednici: „Sada je komunikacija gotovo nevidljiva i nesaradljiva, organizacije retko sarađuju jedna sa drugom. Poseban problem je nedostatak političkog lobiranja i apatija pojedinaca unutar zajednice.“ Ipak, ona ističe da se problem ne krije samo spolja: „LGBT+ zajednica je sama sebi problem. Ljudi koji su friendly ostaju to, ali sami ne mogu napraviti promene.“
Što se tiče kvir prostora u Beogradu, Nevena se priseća kako su ranije posećivala mesta koja su uvek bila nedovoljno pristupačna: „Uvek su to bili neki podrumi i budžaci sa milion stepenica. Sada više ne posećujem, jer je situacija unazadila.“
Najveći problemi sa kojima se susreće i LGBT+ zajednica i osobe sa invaliditetom, prema njenim rečima, leže u nedostatku sistemske podrške: „OSI su dosta pasivni individualno, a udruženja troma i pre svega instrument države. O tome bih mogla roman da napišem.“
Kada je upitana o rešenjima, Nevena ističe: „Volela bih da kažem državi, ali ne – trenutno smo prepušteni sami sebi, pokušavamo da povučemo svoje mikro svetove u pokušajima da ih sačuvamo.“
I na kraju, na pitanje koju poruku bi istakla na najvećem bilbordu u centru Beograda, Nevena Tarlanović odgovara jednostavno, ali moćno:
„We have much more in common than that which divides us.“